Svjetleće zrake ljepote u mraku povijesti

Nadahnuti francuskim pjesnikom Charlesom Baudelaireom (Pariz, 9. travnja 1821–31. kolovoza 1867), u povodu 200. obljetnice njegova rođenja, splitski su slikar Josip Botteri Dini i drniški pjesnik Miljenko Galić prošle godine objavili grafičko-pjesničku mapu koju čine pjesma i dva crteža. Budući da je prošle godine promocija planirana na sam dan Baudelaireova rođendana, 9. travnja, zbog pandemije otkazana, mapa je predstavljena ove godine u Kući jezika i kulture Peristil u Splitu u sklopu Mjeseca frankofonije u Hrvatskoj. Prilika je to da se prisjetimo velikog pjesnika, ali i da posvetimo koju riječ duhovnošću, poezijom i likovnošću nadahnutoj suradnji pjesnika i slikara koja traje već dvadeset godina.

Edouard Manet, portret C. Baudelairea, 1868.

Crteži Josipa Botterija Dinija i naslovnica grafičke mape posvećene Charlesu Baudelaireu

Ispovijed posvećena Baudelaireu

Ideja za izradu mape započela je pjesmom – ispovjednim tekstom Miljenka Galića posvećenim Baudelaireu naslovljenim Confiteor. Baudelaire je u pjesništvo unio filozofiju i po toj je vokaciji blizak našemu pjesniku-filozofu koji u njegovoj poeziji pronalazi posebno nadahnuće. Predstavljajući mapu kazao je da njegova uznesenost pulsira s Baudelaireovom: „On je prostran kao misao, noć i svjetlost; to je ono dominantno bodlerovsko sanjarsko i metafizičko.“ U bodlerovskim je suglasjima temelj suradnje dvojca, o kojoj je Miljenko Galić kazao: „Već godinama se oglašavamo bijenalno, našim duhovnim suglasjima, koje povjeravamo jedan drugomu u dugim razgovorima i tako artikuliramo nešto što bi bilo na tragu mojeg zapisa i meštrove poruke iluminacije.“

Impresije umjetnika šetača

 Josip Botteri Dini dvama je crtežima oslikao samu bit Baudelaireova pjesništva – dok je Notre Dame simbol Francuske, drugi crtež, Suton na pariškom bulevaru, prizor je, kadar, koji bi mogao vidjeti flâneur, umjetnik-šetač iz Baudelaireova eseja Slikar modernog života (1863). Flâneura koji, šećući gradskim ulicama, pasažima i parkovima, traga za ljepotom, nalazimo u Baudelaireovim zbirkama Spleen Pariza (1869) i Cvjetovi zla (1857), posebno u dijelu Pariške slike.

Govoreći o simbolizmu slike Botteri Dini kazao je da slika kao znak zamjenjuje mnoštvo riječi sabirući doživljaje i koncentrirajući ih sažeto u poruku „koja se dijelom doživljava, shvaća i pamti kao nova stvarnost i posebnost“. I slika u gledatelja kao i poezija u čitatelja otkriva čudesnu moć umjetnosti, koju je Baudelaire artikulirao u pjesmi Uznesenost opisujući je kao sposobnost lebdenja iznad svega i slušanja razgovora cvijeća i nijemih stvari. U toj sposobnosti transcendencije onkraj opažajnog svijeta nalazi se i pjesnikovo poslanje, koje je suglasjem stiha i slike predočeno u grafičkoj mapi Miljenka Galića i Josipa Botterija Dinija. Njome je artikulirana oda stvaralačkom geniju, čiji glas blista kao zvijezda u mraku povijesti odjekujući svoju ljepotu do vratā vječnosti, kao u Baudelaireovoj pjesmi Svjetionici:

Jer doista, Bože, jecaj uvijek novi

Najbolji je svjedok našeg dostojanstva,

Jecaj koji krvav kroz vjekove plovi

I na pragu zamre Tvojega prostranstva.

(prijevod Ante Jurević)